Glamoč

 grad  dodaj kategoriju

Glamoč je grad i središte općine u Hercegbosanskoj županiji u Bosni i Hercegovini.Prostor Glamoča i glamočke općine obuhvaća tipičan kraški kraj s dva markantna geomorfološka područja - prostranu ravan polja od oko 129 km2 površine i mnogo veće područje planinskih bila i kraških visoravni od oko 867 km2.
Glamočko polje je prostrana i dosta zatvorena kraška ravnica koja se izdužila pravcem SZ-JI za oko 45 km. Polje je najšire, 12 km, u svom centralnom dijelu na pravcu Glamoč - Podgreda. Najuže je između Vidimlija i Osoja gdje su se planinske strane, koje ga uokviruju, približile na samo 700 m.Sa svih strana Glamočko polje je prosto zabarikidirano visokim kraškim planinama koje su se ispele na 2006 m nad razinom mora i 1100 m nad razinom polja. Počev od krajnjeg jugoistoka ove kraške visoravni i planinska bila nadovezuju se jedna na drugu ovim redom: Cincar 2006, Malovan 1830, Kurljaj 1590, Vitorog 1910, Čardak 1604, Mliništa 1230, Riđuša 1361, Ovčar 1578, Bukovača 1651, Crni vrh 1359, Borovnjača 1040, Šator 1876, Staretina 1490, Čatrnja 1634, Golija 1890, Korićina 1172 i Krug 1297 metara. Ovaj planinski lanac odvaja Glamočko polje od doline Vrbasa, Plive, Sane i Unca, Grahovskog, Livanjskog i Kupreškog polja praveći od njega na taj način dosta zatvorenu i izoliranu cjelinu.Osnovne hidrološke karakteristike ovog prostora u odnosu na susjedna mu područja su pomanjkanje vode, tipična kraška hidrografska slika, prostrani planinski pašnjaci i veliki šumski kompleksi.

Voda je u ovom kraju najveći problem, može se reći limitirajući čimbenik u razvoju općine. Prema godišnjoj količini padalina vode je i više nego što treba; problem je što je ona koncentrirana u zimskom periodu, dok ljeti nastupaju suše. Ljeti se za opskrbu vodom ovdašnji čovjek najviše koristi vodom iz bunara i čatrnja. Ove se vode rijetko filtriraju pa često dolazi do pojave stomačnih oboljenja. Samo nekolicina seoskih naselja uspješno je riješila problem snabdijevanja vodom.
Najveće jezero u Glamočkoj općini je jezero Hrast površine 25.000 četvornih metara. Tu su još dva manja jezera: Šatorsko površine 8.000 četvornih metara i jezero Busija - 4.000 četvornih metara.U klimatskom pogledu cijeli glamočki kraj pripada planinskom kraškom klimatu s kratkim, sušnim i svježim ljetom i veoma dugim, snježnim i surovim zimama. Proljetno i jesenje vrijeme ovdje vrlo kratko traju. Već od rujna javljaju se prvi snjegovi, koji formiraju dosta visoki snježni pokrivač, koji se otopi tek polovicom svibnja. Prosinac, siječanj i veljača uvijek imaju prosječnu temperaturu ispod nule. Ljeti temperatura rijetko kada prelazi 20°, a prosječno se kreće oko 15°. Prosječna godišnja temperatura iznosi 7,2° C. Nad glamočkim krajem tijekom godine padne prosječno iznad 1480 mm padalina, od čega u hladnijem dijelu godine više od četiri petine.Osim cestovnog prometa u Glamoču je i Pista Suhopolje udaljena od centra općine 4 km. Konfiguracija Glamočkog polja je takva da zrakoplovi mogu slijetati na nekoliko mjesta.Glamoč se u povijesnim spomenicima prvi put spominje 1078. godine, kao granična župa Splitske nadbiskupije. Prije toga, u osmom i devetom stoljeću, zvao se Dlamoč. Ime potječe od ilirske riječi delma što znači ovca.

Na ovim područjima je u antičko doba živjelo ilirsko pleme, Dalmati, o čemu svjedoči tridesetak ilirskih gradina raspoređenih po uzvišenjima rubom Glamočkog polja. Raspored ovih gradina je takav, da se uvijek s jedne vide još najmanje dvije druge, što je omogućavalo gotovo trenutno obavještavanje svih ovih utvrda (istovremeno i osmatračnica) o kretanju neprijatelja. Stanovništvo, koje se uglavnom bavilo stočarstvom, što im i ime govori (delmati, dalmati - ovčari) bi se u kritičnim momentima sklanjalo u ove utvrde pred najezdama različitih neprijatelja. Zbog ovako, dobro organizirane obrane, Rimljanima je trebalo gotovo 200 godina da osvoje ovo relativno malo područje.Rimska imperija je stoga, prije stigla na Dunav nego što je osvojila ove krajeve. Rimljani, od tada, cijelo ovo područje od Jadrana do Save i Dunava zovu Dalmacijom (raniji Iliric). U današnjem selu Halapić razvio se Rimski grad Salvium koji je jedno vrijeme imao status municipija pod čijom se upravom nalazilo Glamočko i dio Livanjskog polja. U aktima drugog Solinskog koncila iz 533. godine pominje se Biskupija u Salviumu.

U sedmom stoljeću ova područja naseljavaju Hrvati i ona su srce srednjovjekovne Hrvatske države, o čemu svjedoči i svehrvatski sabor na obližnjem Duvanjskom polju.

Do četrnaestog stoljeća Glamoč pripada, naprije Hrvatskom pa Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, 1326. godine, u vrijeme tadašnjih dinastičkih borbi u Hrvatskoj, u borbama s oslabljenim knezom Nelipićem osvaja Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje. Ovo područje se, poslije toga, u povijesnim izvorima zove Završje ili Tropolje. Oko 1355. godine (za Tvrtka I.) Završje pada pod vlast ugarskoga kralja Ludovika I, da bi ne dugo nakon toga ponovno pripalo Bosni. U povelji kralja Ostoje 1404. godine izričito stoji da je Glamoč nešto drugo od Bosne. Tada je kralj Ostoja darovao grad Glamoč sa župom vojvodi Pavli Klešiću koji je i prije bio gospodar Glamoča, ali mu ga je oduzeo kralj Ostoja.

U svim kasnijim poveljama i drugim dokumentima bosanskih vlada o Završju se govori kao posebnoj cjelini koja nije Bosna.

Zlatno doba kršćanstva i hrvatstva potrajalo je u Glamoču sve do pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Četiri stoljeća turske vladavine učinili su da Glamoč definitivno ostane u Bosni. Veći dio Hrvata-kršćana pred Turcima bježi na jug i zapad(najviše ih se nastanjuje u Istri), na sličan način kao što su kršćani bježali pred Avarima devet stoljeća ranije.

Dolaskom Turaka, Glamoč gubi svoje nekadašnje značenje i postaje samo mala kasaba na rubu Turske carevine. Turski putopisac Evlija Čelebija registrira Glamoč kao "mjesto u kutu, nikom na putu". Nije poznat broj Hrvata u vrijeme turske vladavine, ali je sigurno da ih je bilo jako malo.

Dolaskom Austrougarske stanje se bitno mjenja, te doseljava veći broj Hrvata, najviše iz Dalmacije. Početkom ovoga stoljeća biva izgrađana crkva svetog Ilije Proroka oko koje se Hrvati okupljaju. Godine 1938. ovdje živi 1395 Hrvata, kojima je te godine rođeno 73 djece. Po kazivanjima starijih, bila su to vesela vremena, kad se ni slutila nije tragedija koja će se desiti nekoliko godina kasnije.

U Drugom svjetskom ratu samo iz sela Mladeškovci stradale su 33 osobe. Do 1942. godine svi su Hrvati napustili Glamoč, da bi se poslije rata jedan dio vratio. Mnogi od ovih povratnika su kasnije, pod ekonomskim pritiskom iselili, pa je pred sam rat 1992. godine ovdje živjelo 150 Hrvata.

Treći egzodus iz Glamoča, Hrvati doživljavaju u ovome ratu, ali se po njegovom svršetku, po treći put vraćaju, i započinju novi život. Starosjedilaca odnosno povratnika Hrvata je doista neznatan broj. Sadašnje hrvatske žitelje u ovaj kraj naselio je nedavni rat. Dana 29. srpnja 1995. u grad Glamoč dolaze pobjedničke snage HV-a i oslobađaju čitavo glamočko područje od agresorskih snaga. Na taj dan se obilježava Dan oslobođenja grada Glamoča.
Donoseći u plastičnim vrećama uglavnom svu svoju pokretnu imovinu, došli su oni iz čak 46 različitih općina diljem Bosne. Najviše ih je iz Mrkonjić Grada i Majdana, ali ih ima i iz Travnika, Bugojna, Prijedora, Fojnice, Zenice, Sarajeva, Sanskog Mosta, Sasine…. Godine 1999. glamočka župa imala je čak 2.120 novopridošlih vjernika, ali ju je za samo godinu dana napustilo blizu 1.000 članova. U 2003. godini župa broji oko 350 obitelji.U Glamoču djeluju dvije škole:Osnovna škola "Fra Franjo Glavinić" i Srednja škola "Tin Ujević" Glamoč, u sklopu koje je opća gimnazija i strukovna tehnička škola